Ranko Risojević: Pjesnik je sluga poezije, a ne naciona

Ranko Risojević, pisac i pjesnik rođen u selu Kalenderi kod Kostajnice, najnoviji je dobitnik Međunarodne nagrade “Branko Radičević”, koja mu je na prošlogodišnjem 51. “Brankovom kolu” dodijeljena za književni opus. Taj opus prošle godine obogatio je još jednom knjigom pjesama, a riječ je o knjizi poezije “Samotna riječ”, koju je objavilo Udruženje književnika Republike Srpske (UK RS).

U tekućoj godini “Brankovo kolo” će mu objaviti i knjigu pjesama “Slike, glasovi”, a trenutno radi i na zbirci tekstova o pročitanim knjigama simboličnog naziva “Moje knjige”.  Iako obiman i bogat, književni opus Ranka Risojevića, dakle, ni izbliza nije zaokružen, a on je ovih dana u žiži javnosti i kao predsjednik žirija za prvu nagradu za prevođenje poezije koja nosi ime po Kolji Mićeviću.

Nagradu je ustanovio UK RS, a prva dobitnica je Biserka Rajčić, kojoj će ovo priznanje biti uručeno sutra s početkom u 19 časova u Vijećnici Kulturnog centra Banski dvor. Mnogo lijepih povoda za razgovor sa Risojevićem, a o svemu nabrojanom ovaj istaknuti književnik detaljnije je govorio za “Nezavisne”.

NN: Koliko je Međunarodna nagrada “Branko Radičević” značajna za Vas?

RISOJEVIĆ: Važno mi je bilo kao “Brankovo kolo” u cjelini. To mjesto okupljanja, Sremskih Karlovaca, tog simbola pismenosti, Branka Radičevića i Miloša Crnjanskog. Prije ove nagrade dobio sam nagradu “Pečat varoši sremskokarlovačke”, 2003. Poslije toga otvorio sam “Brankovo kolo”. To je uzbudljivi čin. Sada sam stavljen da budem tu za stalno, kao čuvar tog simbola. To je nagrada, veoma važna. Da, uskoro će izaći knjiga mojih novih pjesama kao nagrada. Zvaće se “Slike, glasovi”.

NN: Prošle godine u izdanju Udruženja književnika Republike Srpske objavljena je Vaša knjiga poezije “Samotna riječ”. S obzirom na to da u jednom stihu pjesme po kojoj je naslovljena knjiga kažete “Nema tu mjesta za drugo biće”, moram da Vas pitam da li je poezija za Vas bijeg od samoće ili obrnuto – stvar samoće?

RISOJEVIĆ: Bez samoće nema poezije. To ne znači da je bitna fizička samoća. Pjesnik je sam sa pjesmom, to je zapravo određena vrsta ljubavi i svojatanja. Pjesma je ljubomorna još od vremena trubadura. Draga kojoj su pjevali trubaduri bila je njihovo opredmećenje te ljubavi prema poeziji, jedinoj dragoj. Ove vezane katrene i sonete pisao sam dvadesetak godina, sada sam ih samo spleo u knjigu, neka ih tu skupa, a ja odoh. One žive svoj život, pjesnik je opet sam.

NN: Predsjednik ste žirija za nagradu “Kolja Mićević”, koju će prvi put dodijeliti za prevođenje poezije. Dobitnica je Biserka Rajčić. Koliko je značajno nagrađivati prevodilački rad i koliko će se kod nas po tom pitanju tek osjetiti odlazak Kolje Mićevića?

RISOJEVIĆ: Kolja Mićević je bio trubadurski poslenik. Sav se on dao prevođenju i svojoj poeziji, svojim tekstovima o muzici. U tom poslu bio je isključiv, ličan, uvredljiv, veličanstven. Na njegovu knjigu prevoda o trubadurima napisao sam svojevremeno prikaz od dvadesetak strana pa me je profesor Kasim Prohić zamolio da ga skratim kako bi izašao u “Izrazu”. Banjaluka je ponosna na svog Kolju Mićevića, ali on nije i jeste svačiji, pa i naš. Zato je ustrojena ova nagrada i zato je prvu nagradu dobila sjajna Biserka Rajčić, kako divno i ime i prezime, koja je prevela tako mnogo i napisala takođe tako mnogo o tom svom radu da je zaslužila ovu nagradu kao krunu tog rada. Bila je u grupi okupljenoj oko poloniste i najvećeg prevodioca sa više jezika, Petra Vujičića, u čiji sam stan ulazio kao u književni hram. Ovom se nagradom učvršćuje i krug prevodilaca koji jedan po jedan odlaze i ostaju. Biserka je tu, i to je divno.

NN: Osim čini mi se manjka prevoda kod nas, osjetan je i manjak književne kritike i polemike. Kritika se uglavnom svodi na recenzije pune pohvala. Zašto je to tako?

RISOJEVIĆ: Ja sam neskromno na Facebooku pokazao kako je objavljena moja knjiga “Snovi o vječnom i pjesme smrti”, u sarajevskoj “Svjetlosti”. Urednik Stevan Tontić, recenzenti Ivan V. Lalić i dr Slavko Leovac. Treba li bolje preporuke za jednu skromnu knjigu stihova od tog dvojca. Tek kada knjiga prođe svu tu proceduru obavještava se pjesnik. Ja o tome nisam imao pojma, iako mi je Stevan Tontić bio najbliži prijatelj. Tada su knjige čitane po cijeloj Jugoslaviji, prodavane u knjižarama. Sada poezije nema u knjižarama osim izuzetaka. Prikazi se objavljuju takvi kakvi su, za njih prikazivač ne dobija nikakvu crkavicu, osim slučaja kada ga nagrađuje pjesnik unaprijed, da bi napisao taj prikaz, a prije toga recenziju. Jad i čemer. Ali to ne znači da mi ne treba da pišemo, onako kako nas je Bog stvorio i obdario tim prokletstvom. A praktično govoreći, moje knjige nema u Srbiji, kao da ne postoji. Jadno i žalosno.

NN: Koliko ste zadovoljni radom Udruženja književnika Republike Srpske u posljednje vrijeme? Mnoge stvari su pokrenute, šta još nedostaje?

RISOJEVIĆ: Godinama sam oko našeg udruženja, još u vremenu kada je to bila Podružnica Društva književnika BiH. Ne volim da budem pasivan. Ako mogu, pomažem. To, naravno, nekome smeta jer gleda ko je na vrhu i kome ja to pomažem. Pa se smijene oni na vrhu, a njegov nasljednik udari po njemu, ja to ne volim. Ne volim zasjedanja, sastanke, kažem šta mi se čini bitno i idem svojim putem. Igram šah. Predrag Bjelošević se iskazao kao nevjerovatan organizator, prvo Dječijeg pozorišta RS, u vremenu kada to nije bilo lako. Šta je on uradio? Odveo je Dječije pozorište RS u svijet i svijet doveo ovamo. Ko je to bolje od njega uradio? Sada na takav način vodi Udruženje književnika RS. Želi da to bude djelatna organizacija, što je beskrajno teško i niko to ne bi radio. To sada nekima smeta. Šta da se onda radi? Da se razbuca to što je stvoreno. Časopis, izvanredan, izdavačka djelatnost izvanredna, međunarodni susreti, treba li još da se navodi. Ja mu se divim. Kad plane, kažem mu onu starinsku: “Smiri se, jutro je pametnije od večeri”. Treba dolaskom na književne manifestacije da učestvuje što više članova Udruženja, naročito mladih, onih koji će to Udruženje preuzeti i voditi dalje. Niko nije vječit.

NN: Bili ste dugogodišnji direktor Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske. Kako danas ocjenjujete rad ove važne institucije i, uopšte, kako ocjenjujete kulturni život u Banjaluci?

RISOJEVIĆ: Ja sam u biblioteci, biblioteka je u meni. Srećan sam što je na njenom čelu Ljilja Zečić Petrović. Bolja se osoba nije mogla izmisliti. Nastavila je onim tokom koji sam stvorio i otišla dalje, mnogo dalje. Nadam se da će uskoro biti i izdavač jedne moje knjige. Na taj način da obilježimo naše višedecenijsko prijateljstvo. Drag mi je bibliotekarski svijet, Društvo bibliotekara RS. Bez tog bibliotekarskog svijeta ne bi bilo ni ovoga u kome živimo. Mi ovdje danas imamo sjajni niz institucija, ali mnogo više pojedinaca koji vuku naprijed i treba im pomoći u tom njihovom hodu. Imamo sjajan Muzej savremene umjetnosti. Referišem se na institucije koje sam vodio. Godine čine svoje, ne mogu da pratim sve. Oduševljen sam bio izložbom i gostovanjem Galerije Matice srpske iz Novog Sada. Za mene je ta izložba bila kao neki doping. Mogao bih napisati najmanje 10 tekstova o pojedinim slikama i njihovim tvorcima. A to je smisao umjetnosti, ono što čovjeka izdiže iznad pukog preživljavanja.

NN: Pripadali ste “Sudbonosnim dječacima”, kako je Duško Trifunović šezdesetih godina prošlog vijeka nazvao prvu visokoobrazovanu generaciju sarajevskih pjesnika. Mnogi iz te generacije već su nas napustili. Iz današnje perspektive šta možete da kažete o “Sudbonosnim dječacima”, da li su bili miljenici sudbine i istorije?

RISOJEVIĆ: “Sudbonosni dječaci” je još jedna tvorevina genijalnog Duška Trifunovića, čovjeka koga sam toliko cijenio i volio. O tome sam pisao i to napisano objavljivao. Dječaci su se rasuli, išli svojim putem, neki stigli do značajnih visina, neki se predali nacionu, da služe lošim vođama umjesto da služe svijetu svojom poezijom. Poezija ima svoju istinu, prema kojoj se svijet ugleda. Možeš biti samo sluga poezije, nikako naciona. Ako si izgradio takvu pjesničku piramidu, kao, na primjer, Jejts, onda će te prihvatiti nacion, iako ti nisi od onih koji taj nacion vode. Takav je bio, na primjer, Džojs. Treba se ugledati na te vrhunce. Oni su naši učitelji.

NN: Iako pripadate starijoj generaciji književnika, ne libite se da Vašu poeziju i prozu objavljujete na raznim internet stranicama. Šta je internet dobrog donio književnosti, a šta joj je oduzeo?

RISOJEVIĆ: Internet, ako se pametno koristi, izvrsno je književno sredstvo, pomagalo. Tu se može pročitati dobrih stvari, dobiti lijepu informaciju. Kada si, kao pjesnik, prozaista, ili čak kao filozof Finci, onda objedinjuješ svijet. Na primjer, ja sam se ponovo zbližio sa Fincijem, koji živi u Londonu, a objavljuje po cijelom svijetu. Produktivniji je nego što je bio prije rata. Sada sarađujemo, pišem o njegovim knjigama, preporučujem ih. On moje tekstove o sebi objavljuje u filozofskim časopisima i internetskim sajtovima. Sada nam se pridružio Ranko Pavlović. Internet ne poznaje mlade i stare, nego samo one koji nešto nude nekome. Na tebi je da se opredijeliš. Odjednom tu je toliko imena da se iznenadiš. Jednom mi je Miljenko Jergović rekao da je moj tekst na njegovom “Ajfelovom mostu” pročitalo 10.000 čitalaca. A to nisu samo njegovi prijatelji, nego najširi mogući krug. Zar smo mogli sanjati o takvoj čitanosti? Da, postoje grupe destruktivnih pojedinaca. Ako ih primijetim među “mojim” prijateljima, skidam ih, neću da imam posla sa budalama. Zlo nikada ne spava.

NN: Na čemu trenutno radite što se tiče književnosti?

RISOJEVIĆ: Dovršavam neke zamišljene projekte. Rekoh maloprije: nadam se uskoro knjizi “Moje knjige”, sa podnaslovom “Autobiografija po knjigama”. Te sam tekstove ovih godina objavljivao na “Ajfelovom mostu”. Ovih dana ponovo sam objavio prerađeni prvi tekst “Molitva za moju braću” Mladena Oljače. To je knjiga koja je govorila o našem vremenu, ali ne partijski, ne partizanski, nego književno, o jednoj izgubljenoj generaciji. Ja paralelno govorim o sebi i ulasku u taj svijet. O onima koji su bili oko mene i kako su se oni odnosili prema književnoj istini. Poslije ću dovršiti i knjigu putopisa, od kojih sam već objavio nekoliko. Uz sve te poslove, treba reći isto ono što je savjetovao Sveti Sava kao najbolju molitvu: Bože, pomozi! Godine čine svoje.

Nezavisne.com