Kostajnica Kostajnica.com – najstariji kostajnički nezavisni web portal
ŠARL IRIJART (1832-1898), francuski novinar i publicista, u ljeto 1875, u vrijeme ustanka, obišao je Bosnu i Hercegovinu. U našoj zemlji putovao je od Novog do Banja Luke, a zatim je prokrstario dijelovima Bosanske krajine koji su bili zahvaćeni ustankom. Irijart je putopis iz Bosne objavio naredne 1876. godine u Parizu.
Na početku mosta na austrijskoj teritoriji stoji stražar koji me propušta. Na suprotnoj strani bezbrižno sjedi na međašu drugi stražar, nizam, to jest vojnik regularne vojske i ništa se više ne uzbuđuje nego onaj prvi. Izlazim na vježbalište, zatvoreno sa strane rijeke nazubljenim zidinama koje gospodare prelazom preko nje: to je istureni dio tvrđave. Prilaz mu je slobodan i ja ulazim na malu kapiju pod čijim svodom čuče vojnici u ritama i ravnodušno me gledaju kako prolazim. Na izlazu, u maloj stražari sa napola otvorenim rešetkastim vratima i vrlo niskim divanom, nalazi se jedan oficir sa fesom, obučen u nježno ružičastu ganduru. On leži na ćilimima i prebire ćilibarske brojanice.
Eto me u gradu, Turskoj Kostajnici. Preko puta se pružio kvadratni trg sa drvećem na čije su četiri strane smještene čaršijske radnjice. Na sredini je javna česma – daščara osmougaonog oblika, sa šiljatim krovom i vodenim točkom u sredini. Pijaca je prazna, većina radnji je zatvorena. Pod nekoliko nadstrešnica sjede na tezgama besposleni vojnici i pričaju sa ono malo trgovaca što su otvorili dućane gotovo bez ikakve robe. U umanjenoj razmjeri, ova kostajnička čaršija izgleda kao i svi turski pazari. Ako ste vidjeli Alžir, Fez ili Teutan, Sarajevo ili Damask, nema više ništa neočekivano, ništa novo što bi zabavilo i privuklo pogled.
Na svim su pijacama isti trgovci sa istim pokretima i u istim pozama. I roba je ista: papuče od žutog ili crvenog safijana, lule od pečene gline, male bakrene posude za kuhanje kafe, lagane tkanine protkane zlatnim i srebrnim koncem, bočice s ružinim uljem, ogrlice od ćilibara i sitni stakleni nakit.
Samo što se pređe Una, čovjek takoreći odjedanput uskoči na Istok. Maločas sam konstatovao austrijski karakter građevina na drugoj obali; ova ovdje je isto toliko turska i muslimanska kao i gradovi u unutrašnjosti carevine. Uostalom, među stanovništvom više nema miješanja. Tačno je da su Srbi izbjegli, ono nekoliko pravoslavnih i nešto malo katolika koji su oduvijek nastanjeni u okolnim selima i dolaze u grad samo da bi donijeli svoje proizvode, prešlo je preko rijeke da se skloni u Vojnu krajinu.
Ulazim u veliku ulicu koja je istovremeno i cesta. Drvene kuće u njoj razdvajaju vrtovi ograđeni rasklimatanim daskama, iza kojih se presijavaju šarene prnje. Kuće, gadne i bijedne, imaju svaka jedan dio sa rešetkama, obojen živim bojama, i to je skromni harem. Na pola puta se otvara raskršće sa džamijom, rezidencijom kajmakama, to jest civilnog činovnika koji ovdje zapovijeda te sa nekoliko izglednijih kuća, omalterisanih i okrečenih, s pocrnjelim velikim drvenim krovovima. Raskršće je prazno a ulica gotovo pusta.
Nekoliko raspojasanih vojnika nosi namirnice, patke gacaju po blatnjavim jarcima, grozdovi djece sa crvenim fesovima i dugom plavom kosom, ravno odrezanom na čelu, krasnog bijelog i ružičastog tena, obučene u srpske hlače sa širokim naborima koje se penju do ispod pazuha, igraju se pred baštenskim kapijama. Zabezeknuto pilje velikim plavim očima u prolaznika – živo cvijeće, savršeno ljupko i milo.
Ta je jedina ulica vrlo duga, ona je sama cio grad. Što se više ide naprijed, kuće se prorjeđuju i ono malo stanovnika što susrećem usput gleda me podozrivo. Kao što sam maloprije sa suprotne obale gledao tursku Kostajnicu, sada odavde gledam austrijsku, ali trebalo bi se popeti na brdo da se baci pogled na bosanske predjele. Upravo na mjestu gdje se nalazi posljednja kuća i počinju polja, uzdiže se s lijeve strane, dvjesta metara od puta, jedna karaula, osmatračnica za nadziranje Vojne krajine. Od podnožja brda do ovog prvog vrha raste lijepo drveće u čijem hladu leže vojnici, dok su drugi pri vrhu zauzeti sječom tog rastinja pomoću sjekira i sabalja. Idem lagano prema karauli kao šetač koji luta bez cilja. Vojnici podižu glave i sašaptavaju se…
Svi su nizami iz posade naslonjeni na galeriju. Dok gledam taj prizor, pogled mi privlači detalj koji dosta teško razaznajem iz tolike daljine: to su dva neočekivana ispupčenja na dva ugaona stuba koji podupiru krov. Napravim nekoliko koraka razmičući gusti čestar i na svoje zaprepašćenje jasno raspoznam dvije glave, prikovane na gredama – jedna za dugačak perčin, a druga vezana trakom preko nosa, obraza i ušiju. U trenutku kad sam htio da priđem još bliže da bih bolje vidio ta dva krvava trofeja, nastade graja među vojnicima na osmatračnici. Nekoliko onih koji su sjekli drveće pobacaše sjekire i pođoše prema meni, mrmljajući riječi koje nisam razumio, a koje su, sigurno, bile naređenje da se udaljim. Polako se povlačim, ali oni su mi za petama, uz još više grdnji. Tako sam primoran da se uz pratnju vratim u onu dugu ulicu kojom sam maloprije prošao…
Trg je pust kao i sat ranije. Jedan pravovjerni musliman bijele brade prodaje u svojoj radnjici državni duvan i lule. Obavih sa njim jedan mali trgovački posao a zatim sjedoh bez ustručavanja na tezgu ispred njegove radnje i izvadih blok za crtanje, što je bila namjerna nesmotrenost.
Jedan po jedan, vojnici napuštaju stražaru tvrđave i dolaze da stanu pred mene. Pridružuje im se čovjek u ružičastoj ganduri koji mi izgleda kao dežurni oficir i nešto mi govori. Vojnici oko mene, dosta dobro raspoloženi, zabavljaju se i pitaju koje sam narodnosti. Jedni kažu da sam Nijemac, drugi da sam Italijan. Izgovorih riječ Francuz i sva se lica razvedriše.
Međutim, to je samo kratkotrajno zatišje jer uskoro pristiže na trg grupa usred koje nešto besjedi ličnost visoka rasta, sa fesom na glavi, obučena u jednorednu tuniku od plavog sukna, kao carigradski muslimani. On jurne prema oficiru, žustro ga koreći, zatim brzo dođe do mene i pokaže mi oholim pokretom kapiju tvrđave. Prati ga cijelo selo i nekolicina onih vojnika što su sjekli drveće oko karaule. Svaki bi otpor bio opasan, vojnici me hvataju i guraju do kapije. Dok se vraćam preko Une i napuštam tursku teritoriju, pred oči mi ponovo izlaze one dvije glave raje, olovne boje, što se suše na suncu, zgrčene, prikovane za grede, kao za sramni stub. To je prvi krvavi znak velike borbe koja počinje.
Naveče pričam svoj doživljaj austrijskim oficirima koji mi savjetuju, ukoliko i dalje hoću da pređem u Bosnu, da to više ne pokušavam ovdje u Kostajnici. Upoznajem se u zajedničkoj sali prenoćišta sa jednim mađarskim hirurgom, doktorom Konom, upravnikom turske bolnice u Novom, koji dolazi iz Bosne i boravi u Kostajnici da kupi lijekove. On mi pokazuje na karti Vojne krajine tok Une i položaj Kostajnice te put koji prati rijeku do mjesta gdje se njen tok razdvaja u samom Novom. Tamo se nalazi stanica turske željeznice koja vodi do Banja Luke usred Bosne. On me uvjerava da ustanici nisu prekinuli prugu i da ću moći da prođem bez zapreka preko sjevernog dijela pokrajine.
Zurnal-hrast.net
