Kostajnica pet mjeseci nakon zemljotresa: Svako novo svitanje ogoli našu muku

U ovih nekoliko rečenica stanu sve nedaće, nade i strepnje mještana Kostajnice koji su na svojoj koži osjetili silu prirode. Ne spavaju mirno ni danas iako je prošlo nepunih pet mjeseci. A i kako bi kad tlo podrhtava svakodnevno. Svega sat prije nego je ekipa “Glasa Srpske” stigla na obale Une, mještane je probudio još jedan zemljotres jačine skoro četiri stepena po Rihteru, sa epicentrom u Petrinji u susjednoj Hrvatskoj.

Obilazeći Kostajnicu i livade na kojima su silom prirode nikla kontejnerska naselja kucamo na jedna vrata u mjestu Tavija. Mlada žena sa osmijehom nas pozdravlja iako joj vjerovatno nije ni do nje, a kamoli do priče s novinarima. Iza nje se stidljivo skriva dvogodišnja plavooka djevojčica. I dok nam kazuje da se zove Mirjana, smiješeći se već pozira ispred fotoaparata. Glava porodice, Marinko Kejić kaže za “Glas Srpske” da su supruga Svjetlana i on prije godinu kupili kuću i kada su je počeli obnavljati, zemljotres je prekinuo planove i sada stanuju u kontejneru.

– Toga dana sve je stalo. Jedva smo izmakli sigurnoj smrti. Kontejner smo dobili od opštine, ali je neuslovno za djecu. Zimi je hladno, ne može se zagrijati, a kad ugrije napolju strepimo od zmija – rekao je Marinko. Nevolja nikada ne ide sama. Marinko je radio kao pekar, a potom je polomio nogu i bez štake ne može nikuda. Snalaze se kako znaju i umiju. Osim Crvenog krsta koji ih pomaže, ističe da ih je obilazio jedino odbornik u Skupštini opštine Kostajnica Neven Đenadija (US).

Istu muku, na istom mjestu s njima dijeli i četvoročlana porodica Berić.

– Bili smo podstanari deset godina u jednoj kući tamo u centru, podigli kredit, ulagali u tu kuću i uz dogovor s gazdaricom mogli smo ostati koliko želimo. Sad nit imamo svoj krov nad glavom niti imam odakle kredit vraćati. Supruga Kadifa je bolesna, imamo dvoje djece, vidite i sami u kakvim uslovima odrastaju. Tri grijalice su zimus radile da bi iole zagrijali. Bolje nemamo. Jedino Crveni krst šalje mjesečno pomoć i hranu. Novinari najčešće dolaze – kazuje domaćin Dragan Berić i dodaje da opština plaća struju koju koriste u kontejnerima.

Da nada posljednja umire, a da je ona narodna “Gdje čeljad nisu bijesna ni kuća nije tijesna” tačna, svjedoči i ova porodica. Iako nemaju ni za sebe dovoljno, maleni Danilo i Dajana pružili su utočište jednoj kuji i njenim štencima. Od svojih usta odvajaju njih da nahrane.

Ništa bolje nije prošla ni porodica Trivundža koja je nakon zemljotresa rasuta po čitavoj opštini. Zemljotres im je život potpuno promijenio, priča Radojka i dodaje da su planirali sinovo vjenčanje, ali su morali sve da odgode. Ona i njen suprug Radovan borave u staroj kući komšije Senada koji je u inostranstvu i koji im je izašao u susret da ne spavaju pod vedrim nebom, sin je u kontejneru u naselju Tavija, a na drugoj strani opštine u drugom kontejneru, kazuje Radojka, smještena joj je svekrva.

– Jedni druge obilazimo, kuvam i perem za sve. Ne znam šta da vam kažem muka je biti u tuđem. Kuća je oštećena čekamo da li će je rušiti ili popravljati. Tamo sam i baštu zasijala i samo kad odem na svoj prag srce mi je puno. Sve je ovo tuđe – priča Radojka brišući suze. Strah se uvukao u kosti, teško se i sjećati i pričati o tom danu. I nije to samo jedan dan, treslo se bezbroj puta od tada.

– Jedva smo živu glavu iznijeli. I ono malo sirotinje što smo imali razvuklo se. Koliko već puta bježimo i sklanjamo glavu – jecajući kazuje Radojka.

Muka u ovoj opštini na obali Une nije birala ni narod ni naciju. Svi bez izuzetaka upamtili su 29. decembar prošle godine, kada je zemljotres jačine 6,2 stepena po Rihteru razorio Petrinju u Hrvatskoj koja je svega 25 kilometara udaljena od Kostajnice.

U ruševinama je i kuća kćerke Fikreta Šabića kojeg zatičemo na ulici. Pozdravlja nas u nadi da ćemo i njegovu priču prenijeti. Malter na sve strane, polomljeno ogledalo u hodniku, pričaju priču za sebe. Domaćin nas vodi na sprat pokazujući zidove koji su se odvojili i naslonili na kuću pored. Ni pola godine nakon katastrofalnog zemljotresa nikome nije svejedno, ni njemu ni nama. Drvene stepenice koje vode na sprat škripe i svaki čas mogu se srušiti. Nadaleko poznat petrovački ćilim zatrpan dijelovima zida koji su padali, sve popucalo, uslova za život nema.

– Čini mi se da je tog dana vrijeme stalo. Našli smo se u sred kataklizme. Okolo se sve ruši, pada, ne znate kud bi. Čekamo pomoć da se nešto riješi. Moja kćerka je dijete iz mještovitog braka, mlada je ostala udovica sa dva sina. Trenutno je kod prijatelja. U porodici nas ima svih i Bošnjaka i Srba i Hrvata. Na koja god vrata pokucamo, kažu idite onim drugima – kazao je Fikret i dodao da su u muci svi jednaki i nigdje nisu prispjeli.

Nikola Janjetović, načelnik opštine:  Račune sam plaćao obrazom

Niko više nije opušten i miran. Trese se skoro svaki dan i dovoljno je da neko zalupi jače vratima i svi počinju da galame.

Tim riječima načelnik Kostajnice Nikola Janjetović opisuje trenutno stanje u upravi lokalne zajednice koja se već mjesecima bori sa posljedicama razornog zemljotresa. Prvi radni dan na mjestu prvog čovjeka opštine pamti po potresu koji se dogodio svega 35 minuta nakon što je preuzeo dužnost načelnika.

– Nisam imao nikoga, nijednog pripadnika Civilne zaštite, vatrogasci bez ijednih merdevina, bez kuke za skidanje dimnjaka, opšte rasulo i haos. Dobili smo nešto novca, ali bez deponovanog potpisa tih prvih dana račune sam plaćao obrazom. Drugačije nije moglo – opisao je Janjetović prvi radni dan. Kako kaže svi su tada radili sve i to je bio jedini način da se koliko-toliko vrate u normalu.

– Za dan smo preselili u ovu zgradu. Mijenjao sam pumpu na kotlu za centralno grijanje i montirao šalter šalu. Nismo imali izbora. Nisam gledao na to što sam ja načelnik, zasukao sam rukave i radio sve što treba – prisjetio se Janjetović, dodavši da je u zemljotresu oštećena zgrada opštine, koja je inače jedna od najstarijih u BiH, izgrađena 1885. godine. Toga dana Kostajnicom je zavladao strah, uvedena su dežurstva u tri smjene koja su trajala desetak dana. Niko noću nije gasio svjetlo.

– Spavali smo obučeni, spremni u svakom trenutku da napustimo svoje domove. Osim tog decembarskog, još jedan jači zemljotres pogodio nas je na Badnji dan, a potom bezbroj potresa slabijeg intenziteta koji su samo povećavali štetu – kazao je Janjetović.

U toj situaciji ljudi pokažu dobru volju i solidarnost. U pomoć im je priskočila Republička uprava civilne zaštite sa svojim ljudima bez kojih bi teško izašli na kraj sa svim mukama. Ono o čemu se nije pričalo toga decembarskog dana, ali se radilo sve da svi budu spremni za najgore, Janjetović kaže budilo je strah u svima.

– Kasnije mi je rečeno da vodeći se nekom metodologijom nastanka zemljotresa, nakon tog razornog u Petrinji, očekivao se potres jačine i do sedam po Rihteru na našem području. Tim Civilne zaštite sa sedam obučenih pasa bio je u pripravnosti u Gradišci – kaže Janjetović. Tri mjeseca, dodaje, svi su bili prljavi i prašnjavi i vjerovatno su u svemu tome i koronu svi “prehodali”.

Zemljotres je oštetio vodovod, kuće i Srednjoškolski centar. Na sanaciju i izgradnju kuća se još čeka, ali Janjetović kaže da se sve mora raditi u skladu sa procedurama, od javnih nabavki, izbora izvođača do žalbi.

– U kontejnerima je sedam porodica u dva naselja, koristili smo prostorije Fudbalskog kluba “Partizan” kao i kuće mještana koji žive u inostranstvu. Utočište smo pružili i jednoj porodici iz Kozarske Dubice – rekao je Janjetović dodajući da najviše razumijevanja imaju mještani koji su u najtežoj situaciji. Sve resurse, kazao je, u ovoj godini usmjeriće na vraćanje krova nad glavom stanovnicima na obali Une, ostali projekti, moraće pričekati neka bolja vremena.

Šteta

Nikola Janjetović kaže da je nakon zemljotresa pregledano 3.000 objekata u opštini, te da je šteta evidentirana na 800 objekata.

– Šteta  je procijenjena na oko devet miliona maraka. Ukupni budžet opštine je 2,6 miliona, neizmirenih obaveza imamo 2,1 milion, i na sve to skoro pet miliona maraka kredita. Nismo u stanju da kupimo jedan čempres od pet maraka da zasadimo, kamoli da saniramo toliku štetu. Bez pomoći Srpske i Srbije ne znam šta bi – rekao je prvi čovjek Kostajnice.