Kostajnica Kostajnica.com – najstariji kostajnički nezavisni web portal
Preko puta stare autobusne stanice u Hrv. Kostajnici braća Miftar i Ibro Elezi su 80-ih godina držali ćevabdžinicu sa najukusnijim ćevapima koje pamtim i kakvih više nema. Još kao djeca smo, moj školski drug Dragan i ja, na putu u školu i natrag usporavali pored njihove ćevabdžinice da na trenutak udahnemo miris savršenih ćevapa, a veselju nije bilo kraja kad je bilo novca bar za malu porciju.
Dragan je poticao iz siromašne, ali poštene porodice, međutim usprkos toj činjenici prilično često je imao novca za ćevape, tako da smo bar par puta mjesečno svraćali na ćevape, ali veoma rijetko smo obojica imali novca i uglavnom je jedan jeo, a drugi gledao slušajući mljackanje onog drugog i pokušavajući čuti zvuke nove pjesme Novih Fosila koji su dopirali s tranzistora smještenog na frižideru. Međutim, imali smo nepisano pravilo da se zadnji ćevapčić s komadićem lepinje podari onom koji nije jeo, ali je strpljivo čekao da onaj drugi završi s “gozbom” i pruži onom prvom posljednji zalogaj.
Objekat ćevabdžinice je bio mali sa svega 4 ili 5 najobičnijih stolova, tankim i noževima izgrebanim tanjirima i jeftinim escajgom, ali ćevapi… Eh, Miftini ćevapi su bili specijalitet i savršenstvo bez konkurencije. Meso ukusno, a lepinja sočna i pečena tako da poslije jela i prste poližeš. Kakvo je to veselje bilo kad se u džepu pronađe koji dinar viška, pa naruči jedna velika porcija sa luft lepinjom.
Kući smo rijetko jeli ćevape, ali kad bi me majka znala poslati biciklom po ćevape, to je bio praznik za moje nepce. Strpljivo sam čekao da ćevapi budu pečeni i skočio s stolice kad bih primjetio da ih pečenjar omotava i pakuje u vrećice. Vozio bih prema kući kao strijela samo da što brže stignem i “zaronim” u moje omiljene ćevape.
