Kostajnica Kostajnica.com – najstariji kostajnički nezavisni web portal
Najavljene su nove restrikcije za 1. maj, Međunarodni praznik rada, a građani dva dana pred 1. maj ne znaju detalje o kretanju u ovom danu. Najduži policijski čas u Republici Srpskoj, koji je bio za vrijeme Vaskrsa, pokazao je da je on selektivno primjenjivan i da građani koji su povodom ovog vjerskog praznika išli u vjerske objekte nisu sankcionisani.
Mnogi se pitaju zašto da svi budemo u kućnom zatvoru ako se samo nekolicina ponaša neodgovorno i zašto vlast nije u mogućnosti da održava poredak i red bez najoštrijih policijskih mjera koji utiču na građane kako psihički tako i fizički. Poslije 1. maja najavljene su pojačane restrikcije i za slavu Đurđevdan, koja je tradicionalno jedna od najvećih slava u Banjaluci.
Dejan Lučka iz Banjalučkog centra za ljudska prava kaže da je zlatno pravilo kada se donose akti kojima se ograničavaju ljudska prava, a koji se donose u ovakvim situacijama, treba da obrazloženo uvjere stanovništvo zašto treba da se pridržavati određenih mjera, zbog čega je mjera apsolutno neophodna, zašto su ljudska prava ograničena, a ne samo da propisuju pravilna ponašanja uz prijetnju kaznama, ukoliko se neko ne pridržava toga.
“Jedna rečenica, u kojoj se govori da je to zbog sprečavanja širenja virusa COVID-19, ne bi smjela da bude dovoljna da objasni nužnost restrikcija. Dakle, organi koji donose mjere bi trebalo da mnogo bolje obrazlažu svoje mjere, ali i da čim se ukaže prilika, mjere zamjene blažim mjerama ili ih u potpunosti ukinu. Ukoliko još nije došlo vrijeme da se ograničenja prava ublaže ili ukinu, onda bi vlasti trebalo i da obrazlože zbog čega je trenutno takva situacija. Ako je u pitanju već nekolicina neodgovornih, koji su kršili mjere, zbog kojih je potrebno nastaviti sa ograničenjima prava, vlasti imaju mogućnost da primjene pravila koja su donijeta i da spriječe te pojedince da ugrožavaju druge”, istako e za BUKU Lučka.
Međutim, dodaje, da je problem u svemu ovome što smo u prethodnom periodu vidjeli da je postojala selektivnost u kažnjavanju za kršenje mjera, što dovodi do velike sumnje u samu opravdanost mjera.
“Nekažnjavanje onih koji ne poštuju mjere i svojevrsno biranje onih koji će biti kažnjeni, dovodi do apsolutnog pada povjerenja u sistemska rješenja i bilo kakvu vladavinu pravu. Kabadahijsko ponašanje određenih, koji su nekažnjeno kršili mjere, navodi građane na pomisao da li su one uopšte potrebne u ovom obimu, ako već određeni mogu da se ponašaju suprotno njima. Ako su mjere već donesene, onda se one i moraju poštovati, a oni koji ih krše se moraju kažnjavati, bili oni političari, aktivisti, vjernici ili neko treći. Ako je situacija takva da mjere nisu potrebne, kad se već ne kažnjavaju svi oni koji ih krše, onda nema ni potrebe da one dalje traju. Vlasti nam, nažalost, ne objašnjavaju i ne razjašnjavaju zašto postoji takvo postupanje. Dakle, vlast treba da prema propisima kazni neodgovorne, odnosno one koji krše propise i da osigura da građani čim prije počnu sa normalnim životom i radom. Ukoliko to nije moguće, treba da se detaljno obrazloži zašto je neophodno nastaviti sa ograničenjem prava, ali i pri tome bi oni koji krše propise trebalo da budu kažnjeni”, pojašnjava Lučka.
Ističe da zbog nekolicine neodgovornih ne treba da ispaštaju odgovorni, a neodgovorni prekršioci mjera ne bi smjeli da se izvuku bez zakonskih kazni. Mada, dodaje Lučka, ovdje je sve moguće.
AKTI SE MORAJU OBRAZLOŽITI
Lučka kaže da je Republika Srpska donosila akte, u kojima je prema njegovim riječima, najveći problem u tome što se kod tih akata ne obrazlažu detaljno zbog čega se te mjere donose, odnosno kolika je potreba za njima, kao i zašto cilj mjere apsolutne zabrane kretanja u određenom vremenskom periodu nije mogao da se postigne blažim mjerama, kao što su npr. zabrane pristupa određenim klasterima, mjestima gdje postoji povećana mogućnost zaraze i slično.
“Jasno je da određene mjere treba da postoje, što je uostalom i naglasio Ustavni sud BiH u jednoj od svojih posljednjih odluka ‘s obzirom na postojeću situaciju i činjenicu da za uvođenje određenih ograničenja svakako postoji veliki javni interes’. Čak, ukoliko BiH, odnosno Srpska i FBiH, ne bi vodili aktivnu brigu, odnosno ne bi preduzeli aktivnosti i pravovremeno reagovali sa određenim mjerama, to bi značilo da oni krše pozitivnu obavezu koje imaju da zaštite druga ljudska prava. Međutim, nije najjasnije zašto se vlast odlučuje za ovako restriktivne mjere. Da li je to zbog straha od brzog širenja virusa, nemogućnosti hospitalizacije većeg broja građana, nedostatka sredstava za liječenje ili nečeg trećeg, zaista teško može da se pretpostavi”, ističe Lučka.
Baš zato je greška, ističe, u tome što u aktima koji se donose, vlasti ne obrazlože detaljno zbog čega postoji neophodnost ograničavanja ljudskih prava i restriktivnih mjera.
“Za pristup ovom problemu su najrelevantniji epidemiolozi, odnosno ljekari kojima je ovo struka, koji sa drugim stručnjacima iz različitih polja djelovanja treba da odrede koje su mjere najbolje za određeno specifično područje, u skladu sa svim raspoloživim podacima, kao i da odgovore zašto su te mjere neophodne. Nakon toga mjera treba da se uobliči u propis i da se ispoštuje zakonitost, legitiman cilj, nivo ograničenja, proporcionalnost, veličina tereta koja se stavlja građanima na pleća, vremensko trajanje, obim i sl., kao i da sve to bude i detaljno obrazloženo”, pojašnjava naš sagovornik.
Lučka kaže da građani u borbi protiv epidemije treba da budu neka vrsta partnera državi, a ne neko ko će stalno biti na udaru određenih restrikcija, uz ponekada i despotski odnos vlasti prema ljudima.
“Naravno da uvijek postoji određen broj ljudi koji reaguju samo na restrikcije i koje samo ograničenja i kazne mogu odvratiti od određenih radnji. Međutim, oni nisu pravilo kod nas. Vlast bi prema većini građana trebalo da nastupi, ne sa pozicija moći, nego sa pozicija objašnjavanja javnog interesa, zajedničnog interesa i interesa svakog pojedinca u cilju zaštite zdravlja, jer se većina ljudi pridržava uputstava i mjera. Na kraju, najbolja prevencija nije kazna ili restrikcija, nego ono ponašanje, mjera ili nešto treće za koju građani istinski, bez pritiska, vjeruju da ‘radi posao’”, ističe Lučka.
ZABRANA KRETANJA JE SUVIŠNA
Advokatica Jovana Kisin iz Banjaluke kaže da ona nije pristalica novih restrikcija.
“Da ne bi bilo zabune, ističem da sam od samog starta epidemiološku situaciju shvatila sasvjesno i ozbiljno i do danas poštujem sve mjere zabrane i socijalne distance, međutim neke mjere su prosto nesvrsishodne, a duboko zadiru u ljudska prava. Apsolutna zabrana kretanja je suvišna ukoliko već na snazi imamo zabranu okupljanja više od tri lica. Ukoliko postoji bojazan okupljanja povodom prvomajskog praznika, ovaj problem je rješiv obezbjeđivanjem uobičajnih mjesta na kojima su se ljudi okupljali, a svima, pa i policiji su dobro poznata izletišta u svakom gradu. S druge strane, to opet neće spriječiti da se porodice i prijatelji okupljaju na privatnom posjedu pa je ova mjera isuviše drastična i neproporcionalna cilju koji treba da se postigne. Upitno je i postojanje policijskog časa, ukoliko već imamo zabranu rada svih objekata poslije 18 časova i zabranu javnog okupljanja. Uostalom Savjet Evrope je već izdao smjernice za sve svoje članice o poštivanjima ljudskih prava, demokratije i vladavine zakona za vrijeme vanrednog stanja i naša vlada bi trebalo da ih isprati, u suprotnom dolazi do povrede Evropske konvencije o ljudskim pravima”, kaže za BUKU Jovana Kisin.
Ona smatra da je nepovjerenje i nepoštovanje među građanima i vlasti suština primjene prekomjerne represije.
“Činjenica da vlast uglavnom pribjegava zabranama a ne preporukama dovoljno govori o tome kako vlast doživljava svoje građane. Očigledno je da ih smatra neodgovornim i nedisciplinovanim čim ne pokušava sa opštim preporukama i ciljanim zabranama već nasuprot tome, uporno pribjegava opštim zabranama bez pokušaja bilo kakvih blažih mjera. Represija može biti i rezultat nemoći države za ublažavanje pandemije adekvatnom zdravstvenom zaštitom, a može služiti i kao dobar alat za vježbanje strogoće države i poslušnosti građana radi nametanja nekih budućih mjera i odluka. Zbog toga je uzaludno da se poredimo sa zemljama kao što je na primjer Švedska iako to često činimo. S druge strane, svjedoci smo i neposlušnosti građana što nam govori koliko građani malo povjerenja imaju u javnu vlast. Problem sa nepovjerenjem i nepoštovanjem nema samo dio građana koji su simpatizeri ili pripadnici opozicionog djelovanja. Svakodnevno uviđamo građansku neposlušnost i nepoštovanje propisanih mjera od strane vladajućih struktura što nam nesumnjivo govori da čak ni oni koji su birali i glasali za ovakvu vlast nemaju poštovanja ni povjerenja u odluke koje ta vlast donosi. Da imaju, bilo bi sasvim očekivano da ih se u potpunosti pridržavaju a svjedoci smo da to ipak nije tako”, ističe Kisin.
Dodaje da se razlika između nezadovoljnog građanina koji krši mjere i povlaštenog građanina koji krši mjere ogleda u tome što nezadovoljni građanin to radi iz bunta za koji će mu se izreći novčana kazna, a povlašteni građanin je neposlušan prosto jer mu se može i neće snositi nikakve zakonske posljedice.
“Ono što im je zajedničko jeste da nijedan nema povjerenja ni poštovanja u odluke koje vlast donosi kao ni trunku lične odgovornosti za sopstveno zdravlje i zdravlje zajednice. U ovoj situaciji najviše trpe savjesni građani koji od početka poštuju sve mjere, a za koje građane vlast prosto nema sluha. Umjesto da nagradi poslušnost građana i mjerama suzbija neposlušnost građana koji krše propise, vlast uporno radi suprotno. Stoga, novi talas potpune zabrane kretanja će ponovo iznjedriti i buntovnike i povlaštene koje će kršiti takve mjere, a najviše će ispaštati građani koji su i dosad bili u potpunosti savjesni i oprezni”, pojašnjava Jovana Kisin.
GRAĐANSKA NEODGOVORNOST
Aleksandra Letić iz Helsinškog odbora za ljudska prava iz Bijeljine pita se da li nam policijski čas uopšte treba i da li je to sredstvo koje se treba koristiti protiv svojih građana.
“A sad, kad je već to sredstvo korišteno, onda se ono doslijedno treba primjenjivati ili se ne primjenjivati uopšte. Dakle, ako postoji odluka o policijskom času, onda se svi građani, osim onih koji iz razloga posla ili hitnosti moraju prekršiti tu mjeru, toga trebaju pridržavati, a ne da određeni tu odluku ne poštoju, dok drugi u svojim stanovima i kućama sjede zatvoreni. A neodgovornih će biti i mimo policijskog sata, za one, koji se za 1. maj žele okupiti, opet će biti načina da nađu prostor i organizuju vrijeme da slave 1. maj, kao što su i do sada, a da istovremeno ne krše, bar ne formalno mjeru. Doduše, takvih će sigurno biti manje, ali opet sasvim dovoljno da obesmisli restriktivnu mjeru u svojoj svrsi. Postoje sigurno efikasniji načini kontrolisanja odredbe o zabrani okupljanja od ove, a da se u to uključe i policija i inspekcijske službe, jer ovako će doista biti kažnjeni opet oni, koji se već skoro mjesec dana pridržavaju mjera i koji će i ovaj naredni praznik biti zatvoreni u svojim domovima”, kaže Aleksandra Letić za BUKU.
Naša sagovornica se pita da li smo mi kao narodi toliko neodgovorni, bahati, nesvjesni, neobrazovani da ne možemo shvatiti realnu opasnost koju donosi virus, pa nas stoga moraju zatvoriti da se ne bi okupljali, opijali, grlili, ljubili, masovno družili i raznosili virus ili su ove mjere policijskog sata preventivna mjera zaštite osakaćenog zdravstvenog sistema, koji ovakav kakav jeste, ne bi mogao iznijeti teret povečanja broja zaraženih!?
“No, najvjerovatnije ima istine u obje izjave, stim što je sistemski ova druga strašnija. Ali da budemo realni, ni mi kao građani nismo se bas pokazali kao odgovorni, družimo se, ne držimo distancu, ubjeđeni smo da se mi nećemo zaraziti. A da ne pominjemo da smo sigurno među prvih pet naroda svijeta koja sa žarom dijeli svaku teoriju zavjere koja se pojavi i širi je dalje kao ultimativnu istinu. Ali ni to sve nije opravdanje za zatvaranje građana, do te mjere da vi sa djecom ne možete izaći prošetati, dakle, ne okupljate se, samo šetate da udahnete vazduh. Kontrola zabrane okupljanja se može i drugačije provoditi, bez da pod ključ staviti stotine hiljada građana, to nije dobro ni za fizičko ni psihičko zdravlje”, ističe naša sagovornica.
Na kraju kaže da je restriktivni pritisak nešto što se na ovim prostorima pokazalo kao djelotvorno, a broj građana koji postavljaju pitanje ili se bune je zanemarljivo mali, tako da je bilo za očekivati da će se ovako kad tad nešto desiti.
6yka.com
