Pred kraj 2000. godine, Daniel Pavlić, koji je radio kao pripravnik u gradskoj upravi Hrvatske Kostajnice, kopirajući radne materijale sjednice Gradskog vijeća, uočio je kartu Prostornog plana Sisačko-moslavačke županije koja je imala malu oznaku simbola radioaktivnosti.
Nije mu puno vremena trebalo da uoči što se to sprema na Trgovskoj gori kod Dvora, pa je pokrenuo cijeli niz akcija kako bi obavijestio stanovništvo Pounja o čemu je riječ.
Što se to promijenilo nakon 18 godina borbe protiv potencijalne lokacije odlagališta nisko i srednje radioaktivnog otpada?
Ništa se nije promijenilo i puno toga se promijenilo. Prije svega to više nije ista lokacija koja je bila ucrtana na mapu. Podsjećam da je u početku bilo 7 lokacija, pa su ostale 4: Moslavačka gora, Papuk, Psunj i Trgovska gora. Te su lokacije zasnovane po nekim starim rudarsko-geološkim istraživanjima koja su se provodila šezdesetih i sedamdesetih godina. Od te četiri lokacije, tri su otpale zbog nekih privatnih lovišta i političkog lobiranja, pa je na kraju ostala Trgovska gora, točnije kod sela Majdan. Dakle, selo Majdan se nalazi nekih 15 do 20 km od Čerkezovca. Ne trebate biti fakultetski obrazovani da zaključite kako se radi o jabukama i kruškama. Dakle, sva ona istraživanja za Trgovsku goru, ne mogu se primijeniti za vojarnu Čerkezovac jer je to sasvim druga lokacija.
Nadalje, ništa se nije promijenilo u našoj borbi protiv Golijata. Džabe smo skupljali tolike peticije u ovih 18 godina, pokušavali prikazati Pounje kao potencijal za proizvodnju zdrave hrane, kontinentalnog turizma, ribolova i razvoja zelene kulture, kada su oni naumili da tu stave radioaktivni otpad.
Postoje glasine da se tu otpad već nalazi.
To nije istina. Odlagalište je isključivo za otpad iz NE Krško. Nuklearka u Krškom još radi i znači taj otpad je još u njoj. Kada se bude razgrađivala nuklearka, onda nastaje taj otpad koji je predviđen da se odlaže i skladišti u Čerkezovcu. Ovi kamioni koji su dolazili i odlazili iz vojarne su vjerovatno praznili Čerkezovac budući da Ministarstvo obrane mora vojni objekt predati Ministarstvu državne imovine. Tada objekt postaje civilni, a to ćemo uočiti kada više ne bude vojne straže na ulazu.
Kako karakteriziraš sam postupak koji se odvija povodom aktivnosti Državnog zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost?
Smatram da su to odradili na prljav način, jer zadnje dvije godine nisu uključili javnost u provedbu. Time su prekršili nekoliko EU direktiva, a između ostalog i Arhušku konvenciju. Kolege doktori i profesori iz BIH su mi javili da njih nisu kontaktirali još od 2016. godine kada su na javnoj raspravi predali Zavodu analizu propusta njihovih studija.
Budući da nije susjedna država uključena u provedbu, krši se ESPOO konvencija i to je dobar povod da se uloži protestna nota iz BIH. Mi, kao aktivisti smo trenutno u fazi prikupljanja dokumentacije za ustavnu tužbu jer se nije poštovala demokracija i volja ljudi koji žive na ovim prostorima. Osim toga, postoji nešto što se zove Međunarodni sud za ljudska prava u Strasbourgu, pa razmišljamo da upoznamo i EU parlament s ovim cijelim cirkusom koji se iz godine u godinu nastavlja, plašeći ovo stanovništva koje je ostalo da živi u našoj regiji.
Kako reagiraju lokalne vlasti i mogu li oni što učiniti?
Lokalni moćnici su nemoćnici u ovom slučaju ili kao da su nedorasli situaciji koja se događa. Oni šute jer ne znaju što bi rekli ili zbog stranačke stege, a možda i zato što odobravaju da se u Čerkezovcu smjesti jedno ovakvo odlagalište. Također smo vidjeli iz medija da nisu usklađeni ni Ministri koji tvrde da su predali vojarnu Ministarstvu državne imovine, dok to navedeno Ministarstvo opovrgava kako nije dobilo nikakav dopis. No, jučer smo im mi kao udruga poslali dopis sa zahtjevom da nam dadu na korištenje vojarnu Čerkezovac kako bi u njoj radili volonterske međunarodne eko kampove, festivale i radionice u cilju poboljšanja društveno kulturnog života Pounja.
Na taj način bi dali Pounju šansu da se zaustavi odlazak mladih u druge zemlje, a pozicionirali bi turističku destinaciju i potaknuli kontinentalni turizam na rijeci Uni. Sada je na njima da odluče hoće li tu bivšu „neperspektivnu“ vojarnu dati nama za aktivnosti koje doprinose revitalizaciji Pounja ili Državnom zavodu da skladišti radioaktivni otpad?!
Što ako ipak odluče da to bude odlagalište?
Dug je to proces, a osim toga ne mogu oni to napraviti preko noći. Na kraju mora to i odobriti Svjetska organizacija za nuklearnu energiju sa sjedištem u Beču. Mislim da se njima to ne može podvaliti. Najveći problem je sam taj proces nepoštivanja ljudi koji ovdje žive, nedovoljna transparentnost. Jer ako to prođe, neće tu biti otpad samo iz Slovenije, a osim toga neperspektivnih vojnih objekata poput Čerkezovca je u našoj zemlji na stotine.
O standardima izvedbe, neću ni pričati. Dovoljno je da jedno večer pogledate Dnevnik na bilo kojoj televizijskoj postaji i biti će vam jasno kakvi su to naši domaći standardi i općenito stanje u našim državama. Mislim da je narod izgubio povjerenje s razlogom pa tako više ne vjeruje institucijama koje uporno rade po svome.